U sportskoj dvorani Srednje škole Biograd na Moru, 37-godišnja Lidija Lijić-Vulić i 33-godišnji Vitomir Maričić, svjetska prvakinja i rekorderi u ronjenju na dah, na poziv atletskog stručnjaka Josipa Tomića i ravnatelja škole Ivice Kera, održali su poučno predavanje o ronjenju na dah s naglaskom na sigurnost.
Splićanka Lidija i Riječanin Vitomir postavili su rekord na Himalaji u ronjenju na dah u jezeru na nadmorskoj visini od 4720 metara. U disciplini gdje se ne mjeri dubina već vremensko trajanje zarona, Lidija je izdržala 2 minute i 21 sekundi dok je Vitomir pod vodom bio 3:28.
Lidija je više puta nominirana za sportašicu godine u Hrvatskoj a jedan od rekorda koji je postavila je nevjerojatnih 123 metra umjesto dosadašnjih 120 u kategoriji ronjenja na dah na daljinu pod ledom debljine 30 centimetara na jezeru Weissensee u Austriji. Oboje su hrvatski reprezentativci u ronjenju na dah koje još nije postalo olimpijski sport.
– Ronjenje na dah je većinom individualan sport i imamo sreću da je sustav u Hrvatskoj koji je vezan za ovaj sport vrlo razvijen i hrvatska reprezentacija je jedna od najuspješnijih i vjerojatno trenutno najbolja na svijetu. – rekao je Vitomir Maričić.
Hrvatska nije najprikladnije mjesto za treniranje ronjenja na dah i više odgovara početnicima do 40 metara dubine. U kasnijoj fazi ronioci preferiraju topla mora, kao neka bliža Hrvatskoj, egipatska ili turska, dok su tropska mora okruženje čemu teže svi ronioci.
Ronjenje na dah, kao i svaki ekstremni sport, nosi i ljudske žrtve, najčešće zbog neopreznosti. Istodobno, za ronjenje na dah može se reći da je i najsigurnija vrsta ronjenja jer ne ovisi o ispravnosti opreme već isključivo o sebi odnosno vlastitoj odgovornosti i pristupu prema tome.
– Uvijek je u ljudskoj prirodi problem što se ljudi precjenjuju, pretjeruju i istražuju nešto o čemu nisu dovoljno educirani i informirani i tada dolazi do greške koje ronjenje na dah ne oprašta. – dodao je Maričić.
Počeci ronjenja na dah sežu u 1913. godinu kada je Grk Gheorgios Haggi Statti doronio do sidra broda talijanske mornarice na dnu mora i privezao konop za njega na dubini većoj od 70 metara u što nitko nije vjerovao.
– Međutim, on je to stvarno i učinio. Zavezao je sidro što je bio evidentan dokaz da je bio na toj dubini. Jako puno ronilaca koji se bave ronjenjem inspirirano je filmom Veliko plavetnilo o rivalstvu dvojice ronioca na dah Enza i Jacquesa koji su pomicali granice, od početnih 50 do krajnjih 100 metara talijanskog ronioca Enza Molinarija. – kazala je Lidija Lijić-Vulić.
Vitomir i Lidija posebnu pozornost posvetili su ponašanju tijela i mjerama koje treba poduzeti prije i tijekom ronjenja. Tako se roniocu na dah smanjuje obujam pluća te zrak u ušima, u usnoj i nosnoj šupljini kao i u prostoru između maske i lica.
– Da nam taj vakuum koji se stvara ne bi doslovno isisao oči i oštetio bubnjiće, koristi se kompenzacija odnosno izjednačavanje tlaka. To se neće dogoditi samo od sebe već sto moramo samo učiniti odnosno osjetit ćemo potrebu da puhnemo zrak u masku. Isto tako, javlja se vazokonstrikcija, odnosno sužavanje krvnih žila pod utjecajem kontrakcije mišića. – pojasnio je, pored ostalog, Maričić.
Za natjecateljsko bavljenje ronjenjem na dah ronilac mora imati osamnaest godina iako se radi na tome da se pomakne dobna granica na šesnaest. Ravnatelj Kero zaključio je poučno i vrlo interesantno predavanje o ronjenju na dah kako je ono prije svega priređeno kako bi se podigla svijest mladih o pridržavanju mjera opreza s naglaskom na sigurnost. Tako iskusni hrvatski reprezentativci savjetuje da nikada ne idete roniti sami, da slušate svoje tijelo i napravite kako vam ono kaže i pritom se jednostavno – opustite i uživate u morskim prostranstvima.
