Hrvatski branitelji iz Pakoštana, u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 22. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja, položili su vijenac i zapalili svijeće pod središnji križ na mjesnom groblju u Pakoštanima u znak sjećanja na poginule suborce tijekom Domovinskog rata.
– Kada smo krenuli ujutro 4. kolovoza 1995., očekivali smo njihov odgovor, međutim nismo ga dočekali. Krenuli smo na Benkovac, a zatim put Knina. Ja sam tada bio u zapovjedništvu 134. brigade Hrvatske vojske te smo mi zapovjednici s akcijom bili upoznati dva tjedna ranije. – rekao je Ivan Čudina, časnik Hrvatske vojske i dragovoljac od kolovoza 1991. do kraja 1995. godine.
Nakon polaganja vijenca i paljenja svijeća u čast poginulih suboraca, članovi temeljnog ogranka Pakoštane Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata nazočili su svetoj misi u crkvi Uzašašća Gospodinova koju je predvodio župnik don Jure Zubović.
Na prigodnom domjenku u restoranu Grand Cru Classe pakoštanski branitelji su se uz pjesmu tamburaša „Iločkih bekrija“ prisjetili ratnih dana i pobjedonosne Oluje kojom je Republika Hrvatska uspostavila potpuni integritet na svojem teritoriju uništivši velikosrpskog okupatora.
– Bilo smo mobilizirani 2. i 3. kolovoza 1995. i nismo znali što se događa. Bilo smo raspoređeni na područje Vrane, odnosno zaleđa Biograda. Taj dan smo krenuli u izviđanje prema Kakmi i brdu Stabanj. Zatim smo dobili poruku da se vratimo na početni položaj, a nakon toga i obavijest da je krenula sveobuhvatna oslobodilačka akcija Oluja. Profesionalne postrojbe obavile su uspješno svoj dio posla. – rekao je Lacman.
Na prijedlog Ivana Čudine, za predsjednika pakoštanskog ogranka UHDDR-a jednoglasno je izabran Valter Lacman.
Kako je otet i dovezen prvi tenk u Biograd…
Valter Lacman, tada 27-godišnjak, prisjetio se dana kada su hrvatski branitelji preoteli, za to početno vrijeme srpske agresije, itekako vrijedan tenk T-34 ondašnje JNA. To je bilo nekoliko tjedana prije pada Škabrnje.
– Iz smjera Biljana prema Škrabrnji, krenuo je njihov tenk u napad i zapeo u minskom polju. S dva „deitza“ smo se približili tom tenku. Sa mnom su bili mladi dečki s po 19, 20 čak i 17 i po godina, a zapovjednik protuoklopnog vode bio je Nijemac i profesionalni vojnik koji nas je obučavao Juergen Schmit. Kada smo izvlačili tenk, eksplodirala je protutenkovska mina i sve je stalo. Međutim, nastavili smo jer smo vidjeli da nema opasnosti i nakon kilometar puta smo ga doveli u Škabrnju koja je onda još bila u našim rukama. Dok smo ga ukrcavali na „labudicu“ autoprijevoznika Mira Fantine i njegovih dečkiju, raketirao nas je avion JNA. Tenk smo ipak uspjeli odvući iako su mu gusjenice bile uništene. Kada smo došli u Biograd, bila je zračna uzbuna i sve je bilo u mraku ali kada smo doveli taj tenk, činilo se kao da smo oslobođeni. To je bio prvi tenk na području Biograda kojeg smo imali. – prepričao je dijelić sjećanja iz ratnih dana pakoštanski branitelj Valter Lacman.
